Majstor lutkarskog zanata iz Španije, David Zuazola, zablistao je u svojoj originalnoj predstavi „Igra vremena”, u saradnji sa sedmoro reditelja. Za njega važi epitet „jedan čovjek-cijelo pozorište”, što je, nakon prvog gostovanja na KFPD, sada ponovo dokazao briljirajući u svim segmentima scenskog stvaralaštva: od originalne ideje i opšte režije, preko muzike i izrade lutaka, do izvedbe. Doduše, dizajn svjetla uradio je Hoze Dijego Ramirez, ali je Zuazola, opet, bio sam svoj majstor, pritiskajući skrivene dugmiće sa sijalicama i lajt-šouom, prema potrebi scenske priče. Objedinio je u jednu cjelinu sedam dijelova koje su režirali Marek Kodažinski iz Poljske- „Strašilo“, Manuel Dias iz Portugala – „Smrt“, Čiafi-Cu iz Tajvana – „Nakaza“, Merlin-Lutkarsko pozorište iz Grčke - „Crv“, Toni Rumbau iz Španije – „Vampir“, Liliana Palacio iz Kolumbije- „Vanzemaljac“ i Anurupa Roj iz Indije – „Lutka“. Ove pomalo jezive priče uvezane su „muzičkim spojnicama“, u kratkoj pauzi između cjelina, dok maestro mijenja scenografiju i „igrače“,dok se, kao noćna mora, u mraku čuju zvučni efekti otkucaja sata („tik-tak“), zvonjava sata, dječja graja, školsko zvono...ponekad kukurikanje...„vampirski klavir”...i puno, puno prašine...Naizgled nevezane priče autor je povezao svojom ispoviješću na kraju, ispričavši svoje traume iz djetinjstva kada su ga vršnjaci zavezali poput strašila, kljukali ga kokicama,maltretirali...Kasnije se to vršnjačko nasilje ponavljalo, što je autor prikazao kroz demone iz sedam priča.
Zuazola je oduševljen odjekom ovacija u sali Kulturnog centra „Nikola Đurković“, cijeneći da je ovo odnjegovana festivalska publika. Za naš list kaže da mu nije teško da bude „čovjek-pozorište“, jer je ovo postalo praksa, sastavni dio njegovog života. U početku nije bilo lako, ali kako je vježbao po cijele dane, teatar je postao njegov život. Uz neke modifikacije, ovo je njegova životna priča, izvorno nastala iz autentičnih sjećanja. Imao je 30 godina kada je riješio da je ispriča.
-Bilo je prirodno da ovaj komad uradim prije četiri godine, kad je sve to sazrilo u meni. Nikad prije toga nisam poželio niti sam imao potrebu da to podijelim sa publikom, Ovaj internacionalni projekat je nastao kada sam putem skajpa i elektronske pošte, pokrenuo saradnju sa rediteljima iz raznih zemalja. Zatvoren u svom ateljeu, najprije sam konstruisao glavnu lutku, a poslije toga sam, u dogovoru sa kolegama, pravio ostale lutke. Dok radim u ateljeu, iz kuće izlazim samo kada treba aerodroma, ne znajm ništa o tome šta se dešava u spoljnom svijetu, kaže Zuazola. Na naš komentar da je pozorište „ljekovito“, odgovara: „Pozorište je pozorište, a ljudi koji imaju problema, treba da idu kod psihijatra“. Ovo je njegova profesija i to je izveo po principima lutkastkog-teatraskog izraza, a suština tog posla je i da tu bolnu realnost vršnjačkog i svakog drugog vida nasilja podijeli sa publikom. Njegovo je da to odigra, kaže, a na publici je kako će to da shvati.
Završio je dramsku akademiju, ali nije se školovao za lutkarstvo, međutim, tokom studija je imao sreću da sretne poznatog španskog umjetnika-lutkara, koji ga je naučio ovim vještinama. Poslije toga je putujući po svijetu sve naučio sam. Poslije Kotora, kaže, odlazi u Japan, mali grad blizu Nagoje, gdje se održava lutkarski festival, zatim putuje za Ukrajinu, Bjelorusiju, Hrvatsku, Italiju, Koreju, Poljsku, Kolumbiju, Čile, Tursku. „Uvijek je ista reakcija svuda gdje nastupam, ali ne i u Španiji, među svojima je najteže“, kaže uz osmijeh Zuazola.
M.D.P.